Digitalni trag postoji gotovo uvijek. Ono što često nedostaje je pravni temelj da ga se pravodobno dohvati.

Večernji list i RTL Danas pisali su o slučaju muškarca s riječkog područja koji je preko interneta vodio međunarodnu zajednicu i zlostavljao dijete. Istraga je krenula iz Sjedinjenih Država i Australije, a razotkrila je mrežu od oko 250 članova iz više država, među njima i iz Hrvatske. O tehničkoj i pravnoj strani takvih istraga govorio je Tomislav Vazdar, osnivač i direktor Riskorije, uz Dubravku Nemarnik iz Udruge Ruka, Tomislava Ramljaka iz Centra za sigurniji internet i Valeriju Golubić iz Službe kibernetičke sigurnosti.

Trag postoji, pitanje je smije li mu se prići

Vazdarova ocjena je da digitalni tragovi uvijek postoje. Istražitelji imaju alate, ali za nadzor mora postojati zakonska osnova. Iz toga slijedi rečenica koja sažima cijeli problem: kriminalci ne poštuju pravila, a policija mora.

Ta razlika nije nedostatak nego cijena pravne države i ne bi se smjela rješavati ukidanjem ograda. Ono što se može mijenjati jest brzina. Zahtjev prema pružatelju usluge u drugoj državi prolazi kroz postupke koji traju, a zapisi se u međuvremenu brišu. Rješenje nije manje nadzora nad radom policije, nego jasniji i brži put od osnovane sumnje do zakonitog dohvata podataka.

Ovisnost o dobroj volji velikih platformi

Drugi dio je još neugodniji. Vazdar zaključuje da smo za sada ovisni o dobroj volji velikih tvrtki, jer se ne može znati hoće li pojedina platforma dati podatke ili neće. U praksi to znači da ishod istrage zna ovisiti o tome kako je neka tvrtka postavila unutarnja pravila i koliko joj traje odgovor.

Zato je važno razlikovati dvije stvari koje se u raspravi stalno miješaju. Jedno je obveza platforme da odgovori na zakonit zahtjev, u razumnom roku i uz vođenje evidencije. Drugo je opći nadzor sadržaja svih korisnika. Prvo je pitanje odgovornosti posrednika, drugo je pitanje temeljnih prava, i ne rješavaju se istom mjerom.

Nadzor komunikacije, rasprava koja nema jednostavan odgovor

Slučaj je oživio i raspravu o nadzoru komunikacije na platformama. Oni koji ga podupiru navode da bez pristupa sadržaju velik dio ovih djela ostaje neotkriven, jer se materijal razmjenjuje u zatvorenim skupinama. Oni koji mu se protive upozoravaju da provjera svake poruke znači nadzor nad porukama svih građana, uz opasnost da se jednom uspostavljena mogućnost proširi na druge svrhe i da se oslabi zaštita koja štiti i same žrtve.

Struka se u ovom slučaju uglavnom složila oko sredine: nadzor ima smisla usmjeriti na javne i poluotvorene dijelove društvenih mreža, a ne na privatnu prepisku. To nije konačan odgovor, ali je razlika koju treba držati na umu svaki put kad se rasprava svede na to je li netko za zaštitu djece ili protiv nje.

Devet od deset slučajeva ne dođe do prijave

Prema podacima Ureda pravobraniteljice za djecu, zlostavljanje se u velikoj većini slučajeva uopće ne prijavi, u devet od deset. Razlozi su ucjena, strah i to što dijete ne prepozna da je riječ o kaznenom djelu. Zbog toga svaka brojka o kojoj se govori opisuje samo vidljivi dio.

Ono što je vidljivo ipak raste. U prvih devet mjeseci 2024. evidentirano je 479 kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djece, a u istom razdoblju 2025. njih 504. Slučajevi vezani uz materijale koji prikazuju zlostavljanje porasli su s 279 na 330. Vrijedi napomenuti i da je uvriježeni naziv za te materijale obmanjujuć. Nije riječ o pornografiji nego o snimkama stvarnog zlostavljanja djeteta, a razlika u nazivu mijenja i to kako se prema tome postupa.

Dječja kuća i zašto zemljovid nije nevažan

Da bi se smanjila dodatna šteta koju žrtva trpi kroz ponovljena ispitivanja, priprema se Dječja kuća, ustroj poznat po skandinavskom uzoru, u kojem se pod jednim krovom nalaze psihološka, pravna i medicinska pomoć. Ramljak je uz podršku iznio i opravdanu ogradu: ako sve ostane na jednom mjestu u Zagrebu, djeci iz manjih sredina put do pomoći ostaje jednako dalek kao i dosad.

Nemarnik podsjeća da su roditelji ključni u sprečavanju i da postoje alati kojima se može pratiti što dijete radi na mreži. Uz to ide jedna ograda iz struke: nadzor bez razgovora rijetko traje dugo, jer dijete koje osjeti samo kontrolu nauči je zaobići, a upravo se povjerenje pokazuje presudnim kad nešto pođe po zlu.

Rečenica koju dijete treba čuti prije nego što zatreba

Iz svega ovoga slijedi nešto što ne traži ni proračun ni tehnologiju. Dijete koje je pod pritiskom šuti zato što se boji kazne i srama, a ne zato što ne zna kome bi reklo. Zato rečenica koju treba čuti unaprijed, i to od roditelja i od škole, glasi da onaj tko je poslao snimku ili podatak nije kriv, da se neće naći u nevolji zbog toga i da će mu se pomoći bez ispitivanja.

Ako se nešto već dogodilo, prepiska se ne briše nego sačuva, jer je ona dokaz, a zahtjev za novim snimkama nikad se ne ispunjava, koliko god prijetnja bila uvjerljiva. U Hrvatskoj postoji Hrabri telefon na broju 116 111 i Centar za nestalu i zlostavljanu djecu na broju 116 000, a prijava ide policiji. Ni jedan od tih poziva ne traži da se prije toga sve zna. O prepoznavanju obrazaca manipulacije na mreži pišemo i na stranici o HeartOSINT-u.