Podatkovni centri desetljećima se grade tako da prežive poplavu, požar i nestanak struje. Nitko ih nije crtao s mišlju da će netko doletjeti.

U središnjem Dnevniku HTV-a Tomislav Vazdar, osnivač i direktor Riskorije, govorio je o tome kako su podatkovni centri postali meta suvremenog ratovanja. Polazište razgovora bilo je jednostavno pitanje: što se dogodi kad takav objekt prestane raditi, i to ne zbog kvara ni kibernetičkog napada, nego zato što ga netko fizički pogodi.

Prvi kinetički udar na podatkovni centar

Vazdar je naveo da su 1. ožujka napadnuta tri velika Amazonova podatkovna centra na Bliskom istoku, od kojih su dva potpuno uništena, a jedan teško oštećen. Dotad su se u planovima za takve objekte nizale poznate opasnosti: poplava, požar, nestanak napajanja, kibernetički napad.

Ono što je stiglo nije bilo ni na jednom popisu. Prvi kinetički udar preciznim uređajima, dakle dronovima, srušio je pretpostavku na kojoj je počivala cijela struka. Zaštita se dotad mjerila debljinom vrata, brojem generatora i razdvojenošću vodova. Nijedna od tih mjera ne pomaže protiv nečega što dolazi odozgo.

Kad stane centar, stane i plaćanje

Posljedice ne ostaju u poslužiteljskoj sobi. Nakon što je pogođen centar u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, prestalo je kartično plaćanje i ljudi nisu mogli obaviti transakcije. Trgovina radi, roba stoji na polici, ali plaćanje ne prolazi.

Podaci se u pravilu drže na više lokacija upravo zato da prežive gubitak jedne. Fizički napad, međutim, otvara pitanja koja se tim rasporedom ne rješavaju: koliko su lokacije doista razdvojene, dijele li istu mrežu, i koliko traje prebacivanje koje se u papirima vodi kao trenutačno. Podatkovni centar se, istaknuo je Vazdar, štiti drukčije od rafinerije, vodovoda ili elektroenergetske mreže.

Vrijedi razmisliti i o tome što taj podatak znači za osiguranje i za ugovore. Klauzule o višoj sili pisane su za vremenske nepogode i za kvarove, a ne za precizno navođeni udar na objekt u zaleđu. Tvrtka koja usluge kupuje izvana teško će naći ugovor koji jasno kaže tko snosi trošak kad se lokacija izgubi u jednoj noći.

Napad na skladišta i tri istodobna učinka

Sličan obrazac vidljiv je i u ukrajinskom napadu na skladišta ruske internetske trgovine Wildberries. Riječ je o infrastrukturi dvojne namjene: prema ukrajinskim tvrdnjama, kroz nju su išli dijelovi za dronove i navigacijski sustavi, pa je proglašena vojnim ciljem.

Učinak je bio trostruk. Prekinut je lanac opskrbe, nastala je velika financijska šteta i, možda najvažnije, stigao je psihološki udar. Rat se, rekao je Vazdar, preselio u domove običnih građana, jer se posljedica osjeti u trenutku kad paket više ne stigne. Meta više nije samo vojna, nego ono što svakodnevicu drži na okupu.

Zanimljivo je i koliko je malo trebalo. Skladište nije utvrda, dron nije skup, a učinak se mjeri u prekinutim isporukama i u naslovima. Omjer uloženog i postignutog upravo je ono što takav način djelovanja čini privlačnim, i zato se ponavlja.

Utrka koju Europa teško sustiže

Europska unija planira uložiti oko 30 milijardi eura u sedam velikih podatkovnih centara. Vazdar je podsjetio da američke tvrtke već drže oko 70 posto europskog tržišta podatkovnih centara i poslovanja u oblaku, a da Microsoft, Google i Amazon zajedno ulažu oko 40 milijardi eura godišnje.

Razlika nije samo u iznosu nego i u ritmu. Trideset milijardi kroz nekoliko godina teško sustiže četrdeset milijardi svake godine. Uz to, ulaganje u zgrade i vodove ne donosi samo po sebi ono što se u ovoj utrci zapravo broji.

Umjetna inteligencija počinje strujom

Razvoj umjetne inteligencije Vazdar opisuje kao pet slojeva koji se oslanjaju jedan na drugi. Prvi je električna energija, jer bez nje nema ničega. Slijede čipovi, pa infrastruktura, pa modeli, a na vrhu su podaci.

Europska unija ulaže ponajprije u treći sloj. Prvi ostaje ograničenje koje se ne rješava novcem preko noći, a dva najviša ostaju u rukama velikih tehnoloških tvrtki. Tko drži modele i podatke, drži i ono što se iz njih može zaključiti.

Što iz toga slijedi za obveznike

Za ustanovu koja svoje sustave drži kod pružatelja usluga ovo nije vijest iz daleka. Fizička ranjivost centra postaje njezina ranjivost, a to pitanje ulazi u mjere sigurnosti lanca opskrbe jednako kao i pitanje tko ima pristup podacima.

Praktičan test je kratak. Zna li se gdje su podaci fizički smješteni, ne na razini države nego lokacije. Postoji li druga lokacija koja ne dijeli istu sudbinu. Je li prebacivanje ikad isprobano, ili se na njega samo računa. I koliko usluga smije stajati prije nego što posljedica izađe iz informatičke službe i pojavi se na blagajni.

Pitanje nije hoće li se takav napad ponoviti u našem susjedstvu, nego je li plan oporavka ikad računao s time da lokacija nestane, a ne da se pokvari. Razlika između kvara i gubitka lokacije je razlika između sata i tjedna.

Napad iz zraka na podatkovni centar do jučer je bio scenarij koji nitko nije pisao. Danas je događaj s datumom. Planovi koji ga i dalje ne spominju nisu zastarjeli zbog tehnologije, nego zato što su pisani za svijet koji više ne postoji.

Cijeli razgovor stoji na stranicama HRT-a.