Pitanje više nije hoće li se umjetna inteligencija uvesti u posao. Pitanje je tko odgovara za odluku koju je pomogla donijeti.

Tomislav Vazdar, osnivač i direktor Riskorije, sudjelovao je u Sarajevu na Forumu Europske unije za dunavsku regiju, na raspravi pod naslovom „Digitalizacija, poticaj konkurentnosti i rastu”. Ondje je predstavljao Hrvatsku udrugu za umjetnu inteligenciju, u čijem je Upravnom odboru. Udruga je osnovana 2019. i okuplja više od tristo članova iz gospodarstva, akademske zajednice i javnog sektora, a djeluje na sjecištu razvoja umjetne inteligencije i šire digitalne preobrazbe, u suradnji s Ministarstvom pravosuđa, uprave i digitalne transformacije.

Pokusna faza je gotova

Ono što se posljednjih godina radilo pod imenom pokusnog projekta uglavnom je bilo odvojeno od stvarnog posla. Odabrao bi se ograničen zadatak, izmjerio bi se rezultat, napisalo bi se izvješće i tu bi obično stalo. Ta je faza prošla, i to ne zato što je netko tako odlučio, nego zato što su alati ušli u svakodnevni rad prije nego što ih je itko službeno uveo.

Zbog toga se pitanje mijenja. Nije više koliko dobro model radi na zadatku iz pokusa, nego kako se uklapa u stvarne odluke, u postupke koji se ponavljaju svaki dan i u prosudbu čovjeka koji na kraju potpisuje. Alat koji dobro radi u pokusu, a nitko ne zna tko ga smije koristiti i za što, nije uspjeh nego neriješena obveza.

Razmak koji se vidi u brojkama

Taj se razmak dade i izmjeriti. Novija mjerenja hrvatskog okruženja pokazuju da šezdeset i jedan posto građana već koristi alate generativne umjetne inteligencije, dok tek trinaest posto organizacija ima formalnu strategiju za umjetnu inteligenciju. Drugim riječima, ljudi su alate uveli sami, a ustanove još odlučuju hoće li ih uvesti.

To nije samo pitanje uredne dokumentacije. Kad zaposlenik podatke iz posla upiše u uslugu za koju nitko nije provjerio gdje ih drži i koliko dugo, ustanova je već preuzela rizik, samo ga nije zapisala. Prvi korak zato nije zabrana, koja ionako ne radi, nego popis: koji se alati koriste, tko ih koristi i s kojim podacima.

Izazov nije tehnologija nego upravljanje

Ono što je Vazdar iznio na raspravi svodi se na to da je tehnologija najlakši dio. Teško je odgovoriti tko odobrava uporabu, koje odluke smiju biti automatizirane, a koje nikad, kako se prepoznaje da je izlaz modela pogrešan i tko snosi posljedicu kad se pogreška dogodi. Bez tih odgovora uvođenje se svodi na nadu da će sve proći dobro.

Vrijedi i obrnuto. Ustanova koja te odgovore ima može se kretati brže, jer ne mora zastati pri svakom novom slučaju uporabe. Upravljanje ovdje nije kočnica nego ono što omogućuje da se stane na gas bez straha. Za obveznike Zakona o kibernetičkoj sigurnosti dio toga već postoji u obliku obveza, a odnos prema Aktu o umjetnoj inteligenciji opisan je na stranici o Aktu o umjetnoj inteligenciji.

Tri pitanja koja rješavaju najviše

Uprava koja ne zna odakle početi može krenuti od tri pitanja, i to bez savjetnika. Prvo: gdje se u našem poslu odluka donosi na temelju onoga što je model predložio, a čovjek to samo potvrdi. Takva mjesta obično nisu ondje gdje ih se očekuje, nego u pripremi ponude, u razvrstavanju upita i u odabiru koga se prvo zove.

Drugo: što se dogodi kad izlaz bude pogrešan, a nitko to ne primijeti isti dan. Ako odgovor glasi da se ništa ne dogodi, riječ je o niskom riziku i može se ići dalje. Treće: koji podaci izlaze iz kuće da bi taj alat radio. Odgovori na ta tri pitanja daju popis mjesta koja treba urediti, a on je gotovo uvijek kraći nego što se strahuje.

Gdje je tu hrvatski okvir

Na raspravi je rečeno i da Hrvatska privodi kraju rad na nacionalnom okviru za umjetnu inteligenciju, s naglaskom na inovacije, digitalizaciju, napredna znanja i snažnu zaštitu podataka. Riječ je o nacionalnom planu razvoja s horizontom do 2032. godine i pratećem akcijskom planu, koji se pripremaju kroz radnu skupinu sa stotinjak stručnjaka iz desetaka organizacija.

Poruka koju je udruga ondje iznijela jest da napredak i povjerenje nisu suprotstavljeni. Okvir koji donosi samo poticaje, bez odgovornosti, ne stvara povjerenje potrebno da bi ustanove doista uvele te alate. Okvir koji donosi samo obveze, bez ulaganja u znanje, dobiva usklađenost na papiru i ništa više.

Zašto je Sarajevo bilo dobro mjesto za taj razgovor

Regionalni skup ima jednu prednost koju veliki europski skupovi rijetko imaju. Sudionici dolaze iz sredina sličnih po veličini i po proračunu, pa se rasprava ne vodi o tome što bi netko napravio da ima neograničena sredstva, nego o tome što se može napraviti sada, s ljudima koji već rade.

Uz to, Sarajevo razgovoru o budućnosti daje mjeru koju je teško opisati, a lako prepoznati. Grad koji nosi ono što nosi ne dopušta da se o tehnologiji govori kao da je sve pitanje odabira alata. To je korisno podsjećanje i za struku koja se lako izgubi u pojmovima. O čemu Riskoria govori na skupovima stoji na stranici o predavanjima i konferencijama.