Kad u nekoliko dana na stotine škola stigne prijetnja koja se poslije pokaže lažnom, šteta nije u onome što se nije dogodilo, nego u svemu što je moralo biti pokrenuto.

Policija je nakon vala lažnih dojava o bombama privela trojicu mladića, među njima dvojicu maloljetnika, i sumnjiči ih za terorizam. U prilogu Dnevnika Nove TV o tome je govorio sigurnosni stručnjak Tonći Prodan, koji je podsjetio da se na početku kriminalističkog istraživanja sve verzije drže jednako vjerojatnima, od hibridnog djelovanja i organiziranog kriminala do skupine mladih koji se poznaju iz mrežnih igara. U istoj emisiji govorio je i Tomislav Vazdar, osnivač i direktor Riskorije, i to o dijelu priče koji rijetko dođe u naslov: o cijeni koju sustav plati svaki put kad dojava stigne, bez obzira na to je li istinita.

Trošak jedne dojave nije jedna dojava

Svaka prijetnja pokreće isti niz. Netko je mora primiti i procijeniti, škola prekida nastavu i izvodi djecu, policija šalje ophodnju i protueksplozijski tim, vatrogasci i hitna pomoć drže spremnost, ravnatelj obavještava roditelje, a nastava toga dana više nije ono što je trebala biti. Kad se to ponovi dvjestotinjak puta, trošak se ne zbraja pravocrtno nego se sustav razvlači: ljudi i vozila koji su na jednom mjestu ne mogu istodobno biti na drugom.

Vazdar to opisuje kao napad na sposobnost odgovora, a ne na zgradu. Logika je ista kao kod uskraćivanja usluge u mrežama, samo što se ovdje ne troše poslužitelji nego smjene, gorivo i strpljenje. Zato pitanje je li pošiljatelj doista kanio nekoga ozlijediti nije jedino pitanje koje se postavlja. Kapacitet potrošen na praznu dojavu nedostaje onome tko istoga popodneva zove zbog stvarnog događaja.

Trag prelazi granicu prije nego što istraga počne

Poruka je poslana preko poslužitelja u jednoj državi, s računa otvorenog kod usluge registrirane u drugoj, a dogovor je pao u razgovoru na platformi koja posluje iz treće. Nijedna policija taj lanac ne može zatvoriti sama, pa međunarodna suradnja nije dodatak nego uvjet. Hrvatska je stranka Konvencije Vijeća Europe o kibernetičkom kriminalu, poznate kao Budimpeštanska, koja upravo zbog toga uspostavlja mrežu kontakata dostupnih u svako doba, članak 35., kako bi se podaci zatražili i zaštitili prije nego što ih pružatelj usluge izbriše. Uz nju stoje Europol i Eurojust, koji spajaju istrage što se vode u više država.

Vrijeme je ovdje glavni protivnik. Zapisi o prijavama i pristupima čuvaju se kratko, a njihov rok teče od trenutka kad su nastali, ne od trenutka kad je istraga krenula.

Forenzika je ono što od sumnje pravi dokaz

Digitalna forenzika u ovakvim predmetima nije prizor s razbijanjem lozinke. To je strpljivo slaganje zapisa: vremenske oznake poruka, podaci o samom slanju, način na koji je račun otvoren, uređaj s kojeg se pristupalo, uzorak izražavanja koji se ponavlja. Prodan je u istom prilogu naglasio da uz digitalne postoje i osobni i materijalni tragovi te da se upravo njihovim spajanjem počinitelje uspješno pronalazi, kao i ovaj put.

Razlika između sumnje i dokaza nije uredska sitnica. Sud ne odlučuje po dojmu javnosti nego po onome što je prikupljeno tako da izdrži provjeru, a kod terorizma je dokazivanje namjere najzahtjevniji dio. Zato se poruka čuva u izvornom obliku, sa svim zaglavljima, a ne kao snimka zaslona.

Kad je počinitelj dijete, odgovornost ne prestaje

Dijete mlađe od četrnaest godina u Hrvatskoj nije kazneno odgovorno. Mlađem maloljetniku, od navršenih četrnaest do šesnaest godina, mogu se izreći samo odgojne mjere, dok starijem maloljetniku, od šesnaest do osamnaest, sud pod uvjetima iz Zakona o sudovima za mladež može izreći i maloljetnički zatvor.

Vazdar smatra da se priča tu ne smije zaustaviti, jer kazneni postupak nije jedini put. Zakon o obveznim odnosima u članku 1056. stavku 4. propisuje da roditelji odgovaraju za štetu koju drugome prouzroči njihovo maloljetno dijete starije od sedam godina, osim ako dokažu da je šteta nastala bez njihove krivnje, a članak 1059. predviđa odgovornost roditelja i onda kad je nadzor bio na nekome drugome, ako je šteta nastala zbog lošeg odgoja i loših primjera. Trošak izlazaka, prekinute nastave i angažiranih timova nije zamišljena veličina; netko ga je platio.

Nije riječ o osveti nego o tome da posljedica stigne do doma iz kojeg je poruka poslana. Dok istraga traje, vrijedi pretpostavka nevinosti, a postupak prema maloljetniku vodi se bez javnosti.

Što ovo znači ustanovi koja dojavu primi

Škola, bolnica ili ured koji dobije prijetnju najprije misli na evakuaciju, a ne na dokaze. Oboje je posao iste minute. Poruku treba sačuvati u izvornom obliku, zabilježiti kada je stigla, tko ju je vidio, tko je odlučio i u koliko sati, pa taj zapis predati policiji zajedno s prijavom. To je razlika između predmeta koji se može istražiti i predmeta koji ostaje na razini dojma.

Subjektima obuhvaćenima Zakonom o kibernetičkoj sigurnosti ta je navika već obveza. Mjera 11, postupanje s incidentima, na svim razinama traži i osnovne postupke i obuku zaposlenika za prepoznavanje i prijavu sumnjivih događaja, o čemu pišemo na stranici o trinaest mjera, a kako to izgleda u radu opisano je uz uslugu upravljanja incidentima. Ustanova koja to ima zapisano ne mora ništa smišljati u trenutku kad telefon zazvoni.

Val dojava proći će, kao što je prošao i u drugim europskim državama. Ostat će sposobnost odgovora koju je ustanova dotad izgradila ili nije. Prilog Dnevnika Nove TV dostupan je na njihovim stranicama.