Val od više od stotinu lažnih dojava o bombama u nekoliko dana nije bio test živaca. Bio je test sustava, i to onaj koji netko izvana pažljivo očitava.

Kad su škole diljem Hrvatske počele primati prijeteće poruke, prva javna pretpostavka bila je najutješnija moguća: netko se šali. Tomislav Vazdar, osnivač i direktor Riskorije, u prilogu za RTL Danas objasnio je zašto ta pretpostavka ne izdrži ni osnovnu provjeru. Serija koja traje danima, pogađa desetke ustanova i ponavlja se po istom obrascu nema mnogo veze s izbjegavanjem nastave.

Zašto pretpostavka o tinejdžerima ne stoji

Takvih je slučajeva bilo, priznaje Vazdar, ali prije nekoliko godina i u drugoj zemlji, kad su tinejdžeri u Srbiji na taj način kupovali nekoliko sati slobodnog vremena. Ono što se dogodilo u Hrvatskoj traje predugo i previše je uredno da bi bilo isto.

Razlika nije u sadržaju poruke nego u ustrajnosti. Šala prestane kad prestane biti zabavna. Operacija ne prestaje dok ne dobije ono po što je došla, a to nije strah nego podatak: koliko brzo policija izađe, koliko ekipa ima na raspolaganju, koliko dugo ustanove mogu održati takav ritam i u kojem trenutku netko odluči da provjera više nije nužna.

Zato Vazdar govori o obavještajnoj diverziji i o obrascu koji ima sve odlike hibridnog ratovanja. Nije riječ o napadu na zgradu nego o mjerenju sustava koji tu zgradu štiti.

Obrazac koji se vidi tek iz europske perspektive

Gledano iz Hrvatske, izgledalo je kao da je zemlja u središtu zbivanja. Gledano šire, riječ je o pojavi koja se u istom razdoblju javlja na više strana. Švedska je samo u jednom mjesecu zabilježila 210 ovakvih dojava, a slične su serije prošle Njemačku, Belgiju, Španjolsku i Latviju.

Ta brojka mijenja narav problema. Jedna zemlja s jednim počiniteljem predmet je za policiju. Više zemalja s istodobnim serijama nešto je drugo i traži drukčiji odgovor: suradnju kroz Europol i izravnu razmjenu s tijelima drugih država, umjesto istrage koja staje na granici.

Zašto baš škole

Odabir mete nije slučajan. Škola je ustanova s najviše ljudi po četvornom metru, s najmanje sigurnosne opreme i s najjačom emotivnom vezom prema ostatku društva. Dojava upućena banci pokrene postupak koji je uvježban i koji se rijetko vidi izvana. Dojava upućena školi u pola sata izvuče roditelje s posla, napuni društvene mreže i uđe u svaku informativnu emisiju.

Za onoga tko mjeri odgovor sustava to je idealan uzorak. Dobiva podatak o brzini policije i o tome kako se ponaša javnost, a pritom ne mora ni pokušati ući u zgradu. Zaštita se u takvim slučajevima ne gradi kamerama nego postupkom koji svatko u ustanovi zna napamet.

Račun koji nikad ne stigne na jedno mjesto

Za Hrvatsku nema objavljenih podataka o trošku, pa se Vazdar poslužio američkim procjenama, prema kojima jedan takav događaj stoji oko 220.000 eura. Iznos zvuči visoko dok se ne razloži. Na teren izlazi policija, izlaze pirotehničari, izlaze vodiči sa psima za otkrivanje eksploziva. Škola se prazni, nastava staje, roditelji napuštaju radna mjesta i dolaze po djecu. Svaki od tih sati netko plaća, samo što račun nikad ne dođe na jednu adresu.

Veći je, međutim, onaj trošak koji se ne da izračunati. Nepovjerenje u ustanove raste, strah se širi, a onda dolazi najgori dio: navikavanje. Što se dojave češće ponavljaju, to ih ljudi prije počnu doživljavati kao dio uobičajenog dana. Upravo je to ishod kojem takva operacija teži, jer sustav koji se navikne prestaje reagirati punom snagom.

Jezik kao trag

Sadržaj poruka nosi vlastite tragove. Vazdar ih je opisao kao dosta nepismene, bliske porukama kojima se krade pristup podacima, i pisane na mješavini ikavice. Iz toga slijedi zaključak da iza njih vjerojatno ne stoji netko domaći, nego netko tko se poslužio alatom za prevođenje.

To nije sitnica. Napadač koji ne govori jezik sredine ostavlja ga u rečenici jednako pouzdano kao što ostavlja adresu u zaglavlju poruke. Forenzika teksta u takvim slučajevima daje ono što tehnički trag često ne može, jer se poruka lako pošalje kroz posrednika, a način pisanja se teško sakrije.

Što ustanova može napraviti već sutra

Za pojedinu školu ili bolnicu odgovor nije u pogađanju tko stoji iza dojava. Odgovor je u tome da postupak bude zapisan i uvježban prije nego što zatreba: tko prima poruku, koga zove, tko odlučuje o evakuaciji, tko govori s roditeljima i tko vodi bilješku o tome što se kad dogodilo. Ustanove koje su upravljanje incidentima posložile unaprijed prolaze takav dan mirnije, jer ne improviziraju.

Vrijedi dodati i ono što se u takvim danima često zaboravi. Ravnatelj koji treći put u tjedan dana odlučuje o evakuaciji nema na raspolaganju novu informaciju, nego istu onu koju je imao prvi put, uz sve veći pritisak da postupi drukčije. Upravo taj pritisak operacija i stvara, pa odluka mora biti unaprijed opisana pravilom, a ne prepuštena procjeni umornog čovjeka.

Druga polovica odgovora je prijava. Bez uredne evidencije nema slike o razmjerima, a bez slike o razmjerima nema ni ozbiljnog razgovora s drugim državama.

Val će proći. Obrazac neće, jer je pokazao da radi. Zato se pravo pitanje ne postavlja u trenutku dojave nego mnogo prije: zna li ustanova, bez traženja po ladicama, tko podiže slušalicu.

Prilog je dostupan na Net.hr-u.