Najopasniji proizvod u kućanstvu rijetko na sebi nosi upozorenje, a ponekad nema ni nikoga tko bi ga napisao.

Sanitarna inspekcija ove je godine s hrvatskog tržišta uklonila sredstvo za pranje rublja naručeno putem interneta iz druge europske države. Nadzor je pokazao da je riječ o opasnoj kemijskoj smjesi koja nije bila propisno označena, a protiv pravne i odgovorne osobe pokrenut je prekršajni postupak. Dnevnik Nove TV uzeo je taj slučaj kao povod za pitanje koje se tiče gotovo svakog kućanstva: prepoznaju li građani opasne proizvode s interneta prije nego što ih unesu u kuću. U prilogu je govorio i Tomislav Vazdar, direktor Riskorije.

Lažna marka je prvi znak, a ne zadnji

Vazdar je upozorio da su proizvodi koje potrošači vide na stranicama iz trećih zemalja vrlo često krivotvoreni ili nose lažne marke. Poruka je bila kratka: kad je cijena predobra da bi bila istinita, treba zastati i ne kupiti, jer se upravo tu događa najveći broj prijevara. Ta rečenica zvuči kao savjet za zaštitu novčanika, ali u priči o deterdžentu znači puno više.

Krivotvorina i opasan proizvod nisu dva odvojena problema. Tko kopira tuđu marku, ne šalje proizvod na ispitivanje, ne plaća laboratorij i ne odgovara nikome. Preslikava se etiketa, ali ne i sastav. Lažna marka zato nije samo pitanje tuđeg žiga, nego prvi pokazatelj da iza proizvoda ne stoji nitko tko bi za njega odgovarao. Obrazac je poznat iz kibernetičke sigurnosti: lažna trgovina, preslikan logotip i cijena koja tjera na brzu odluku. Prevarant zapravo ne prodaje proizvod, nego osjećaj da je prilika upravo sada.

Zanimljivo je da sporni deterdžent nije stigao iz Azije, nego iz druge države članice Europske unije. To ruši još jednu udobnu pretpostavku, onu da je opasna roba isključivo problem dalekih platformi. Granica Unije ne dijeli sigurne proizvode od nesigurnih. Dijeli ih tek pitanje postoji li netko tko je proizvod označio, tko odgovara za njegov sastav i komu se kupac može obratiti kad nešto pođe po zlu.

U istom su prilogu govorile i dvije stručnjakinje. Irena Zorica Ježić Vidović iz Službe za toksikologiju Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo podsjetila je da ljudi često ne pročitaju uputu, pomiješaju dvije kemikalije i dobiju nešto puno opasnije, a najčešće posljedice su nadražaj očiju i kože, dok su neka sredstva i korozivna. Ana Knežević iz Hrvatske udruge za zaštitu potrošača upozorila je da se kupac robe iz Azije teško ima kome obratiti kad nešto pođe po zlu.

Nadzor dolazi poslije, a etiketa prije

Raširena je pretpostavka da je proizvod koji se prodaje u Europskoj uniji netko već provjerio. Nije tako. Nadzor tržišta je naknadan i radi na uzorcima, a internetska kupnja ga zaobilazi jer paket stiže ravno na kućnu adresu. Prema izvješću Europske komisije o sustavu Safety Gate, tijela država članica su u 2025. poslala 4 671 upozorenje o opasnim neprehrambenim proizvodima, 13 % više nego godinu prije i najviše dosad, a više od polovine odnosilo se na kozmetiku i igračke. To su proizvodi koje je netko uhvatio, a ne svi koji su prošli.

Zato prva provjera ostaje na kupcu. Sredstva za čišćenje i druge opasne smjese moraju nositi piktogram opasnosti u obliku crvenog romba s crnim simbolom, uz riječ upozorenja „Opasnost” ili „Pažnja” i mjere opreza. Takva oznaka ne znači da je proizvod loš, nego da je proizvođač napravio ono što mora. Deterdžent bez ikakve oznake opasnosti i bez uputa na hrvatskom jeziku ne treba otvarati.

Druga provjera tiče se prodavača. Uredba o općoj sigurnosti proizvoda traži da za proizvod u Uniji odgovara gospodarski subjekt s poslovnim nastanom u Uniji te da ponuda na internetu nosi podatke o proizvodu i proizvođaču. Stranica bez naziva tvrtke, adrese i kontakta nije samo neuredna, nego poručuje da reklamaciju nema tko primiti, a inspekciju nema koga kazniti.

Treća provjera je najmanje poznata. Za odjeću, igračke i plastiku sastav uglavnom ne piše nigdje, ali kupac ima zakonsko pravo pitati. Prema članku 33. Uredbe REACH, dobavljač mora na zahtjev potrošača, besplatno i najkasnije u 45 dana, reći sadrži li proizvod posebno zabrinjavajuću tvar u udjelu većem od 0,1 %. Najlakše je to učiniti aplikacijom Scan4Chem, koja nakon skeniranja bar koda sama sastavi i pošalje zahtjev.

Ista navika štiti novčanik i zdravlje

Opasni proizvodi s interneta ne izgledaju opasno. Izgledaju jeftino, poznato i dostupno odmah. Zato pomaže navika, a ne strah: prije klika provjeriti tko prodaje i gdje je, a prije upotrebe pročitati etiketu. Isti refleks koji kupca čuva od lažne trgovine čuva ga i od deterdženta bez deklaracije, jer oba slučaja počinju istom pogreškom, povjerenjem u nešto što nitko nije potpisao.

Za organizacije pouka ide korak dalje. Zaposlenici koji naručuju potrošni materijal, sredstva za čišćenje ili opremu za ured donose iste odluke kao kućanstvo, samo s tuđim novcem i tuđim zdravljem. Kratka provjera prodavača treba biti dio postupka nabave jednako kao provjera računa, a prepoznavanje lažne ponude dio je svake dobre edukacije zaposlenika.

Iduća narudžba vjerojatno je već u košarici. Prije nego što je potvrdite, vrijedi pogledati tko je zapravo s druge strane.

Izvornik: Dnevnik Nove TV, prilog o opasnim proizvodima s interneta