Ovog ljeta u Istri su dva puta u mjesec dana uhićeni muškarci koji su pomoću naočala s ugrađenom kamerom kriomice snimali golu djecu na plaži.

Uređaj koji na prvi pogled izgleda kao obična modna sitnica, u oba je slučaja bio glavni dokaz kaznenog djela. O tome je Tomislav Vazdar, osnivač i direktor Riskorije, govorio i za RTL Danas, gdje je komentirao treba li Hrvatska slijediti Njemačku prema strožim pravilima za pametne naočale. Slučajevi u Istri nisu se dogodili u izolaciji. Istodobno se u Njemačkoj vodi ozbiljna pravna bitka oko istih uređaja, a pitanje koje se prirodno nameće glasi treba li i Hrvatska pooštriti pravila prije nego što se broj ovakvih slučajeva dodatno poveća.

Njemački pritisak i zašto je bitan i Hrvatskoj

Njemačka udruga za digitalna prava HateAid nedavno je podnijela kaznenu prijavu protiv Mete i trgovaca koji u Njemačkoj prodaju naočale Ray-Ban Meta, tvrdeći da uređaj omogućuje prikriveno snimanje ljudi bez njihova znanja. Prijava se oslanja na savezni zakon koji već zabranjuje prodaju komunikacijskih uređaja namijenjenih tajnom snimanju, a njemački regulator za digitalne komunikacije, Savezna mrežna agencija, još je krajem 2023. jasno rekao da su povezani uređaji za prikriveno audio ili video snimanje zabranjeni.

To nije usamljena reakcija jedne udruge. Riječ je o zemlji u kojoj se pravo na privatnost tradicionalno vrlo ozbiljno shvaća, i upravo zato njemački pristup vrijedi pratiti. Pametne naočale se ne prodaju samo u Njemačkoj, prodaju se na jedinstvenom europskom tržištu, pa ono što jedna članica propiše u praksi oblikuje standard za sve ostale. Hrvatska ne treba čekati da netko drugi riješi pitanje umjesto nje. Korisnije je da hrvatska tijela i strukovna zajednica aktivno sudjeluju u raspravi na razini Europske unije, jer ondje regulacija ovakvih uređaja ima najviše smisla, a ne da se pravila donose naknadno, kad šteta već nastane.

Istra pokazuje da problem nije teoretski

Dva su se slučaja dogodila u razmaku od mjesec dana. Prvog je slučaja 2. srpnja zaštitar u jednom istarskom turističkom objektu zatekao 63-godišnjeg državljanina Slovačke kako naočalama s ugrađenom kamerom kriomice snima golu djecu. Mjesec dana kasnije, 2. kolovoza, istarska je policija na sličan način uhitila 65-godišnjeg državljanina Ukrajine. Kod obojice je pronađen dodatan sumnjiv materijal, a oba su predana pravosudnim tijelima uz kaznenu prijavu.

Ono što ova dva slučaja spaja nije samo mjesto, nego i alat. Skrivena kamera u naočalama ne izgleda kao kamera, ne treperi, ne ispušta zvuk zatvarača, i upravo je ta neupadljivost razlog zašto je uređaj privlačan onima koji žele snimati bez pristanka. Policija ističe da su oba slučaja otkrivena zahvaljujući pažnji djelatnika na terenu, a ne zahvaljujući samom uređaju koji bi upozorio okolinu da snima. To je bitna razlika, jer znači da je otkrivanje bilo pitanje sreće i budnosti jedne osobe, a ne ugrađene zaštite.

Uređaj ili ponašanje: gdje regulacija stvarno djeluje

Snimanje djeteta bez znanja, pogotovo u ovakvom kontekstu, u Hrvatskoj već jest kazneno djelo i tu zakon ne nedostaje. Problem nije u tome što ponašanje nije zabranjeno, problem je u tome što žrtva, roditelj ili prolaznik nema način prepoznati da se snimanje uopće događa. Zato regulacija ne smije stati na ponašanju počinitelja, nego mora zahvatiti i sam uređaj.

Japan je taj problem riješio na jednostavan način, zakonom je propisano da mobilni telefoni prodani na tamošnjem tržištu moraju ispuštati zvuk zatvarača pri fotografiranju, neovisno o tome je li uređaj utišan. Isti bi se princip mogao primijeniti i na pametne naočale, vidljivo svjetlo ili zvučni signal dok kamera radi, tako da je snimanje uočljivo svakome tko se nađe u kadru. To je zahtjev koji se postavlja proizvođaču, ne korisniku, i zato je učinkovitiji od oslanjanja isključivo na to da počinitelj poštuje zakon koji već krši. Postojeće rješenje, mala lampica na okviru naočala koja se pali dok kamera radi, na dnevnom svjetlu je gotovo neupadljiva, a dodatno je moguće prekriti je ili onesposobiti, što znači da sama ideja indikatora nije dovoljna ako uređaj nije dizajniran tako da se ona ne može zaobići.

Drugim riječima, rješenje nije birati između regulacije uređaja i regulacije ponašanja, nego njih dvoje kombinirati. Ponašanje ostaje pitanje kaznenog prava i njegove dosljedne provedbe, dok tehnička obveza vidljivog signala snimanja pripada regulaciji proizvoda na razini Europske unije, jer se uređaji prodaju preko granica i nijedna nacionalna odluka sama za sebe ne rješava problem.

Što ostaje na roditeljima i turističkom sektoru

Dok se regulacija na razini uređaja i dalje raspravlja, praktična zaštita djece ostaje na ljudima koji su fizički prisutni, roditeljima, djelatnicima kampova, hotela i plaža. Oba slučaja u Istri otkrivena su zahvaljujući budnosti zaštitara, ne tehnologije, što govori da je edukacija osoblja u turizmu jednako važna koliko i sama regulativa. Tvrtke koje upravljaju rizikom, uključujući i onim rizikom koji dolazi od nove tehnologije u rukama gostiju, trebaju taj rizik prepoznati i ugraditi u vlastite procedure, a ne čekati da ga otkrije slučajnost.

Za organizacije koje se pitaju kako sustavno prepoznati i upravljati ovakvim rizicima, uključujući obveze koje proizlaze iz šireg regulatornog okvira kibernetičke sigurnosti, pregled Zakona o kibernetičkoj sigurnosti na našoj stranici daje dobar početni okvir. Rasprava o pametnim naočalama tek je početak šireg pitanja o tome kako regulirati nosivu tehnologiju koja snima, sluša i analizira okolinu, a to je pitanje koje će Hrvatsku, kao i ostatak Europske unije, pratiti još dugo.

Vrijedi zapamtiti i da naočale nisu jedini takav uređaj. Skrivene kamere danas se ugrađuju i u satove, privjeske i torbe, pa je fokus isključivo na naočalama pomalo lažan osjećaj sigurnosti. Rasprava koju je pokrenula Njemačka, i slučajevi koje je vidjela Istra, prilika su da se pitanje postavi šire, na razini svih uređaja koji izgledaju bezazleno, a snimaju bez traga.

Cijeli prilog, s izjavama Tomislava Vazdara i drugih sugovornika, pogledajte na Net.hr.