Pitanje nije koliko novca može doći u Hrvatsku. Pitanje je koliko struje iz Hrvatske može otići, i što ostaje kad se struja potroši.

U razgovoru za portal Financije.hr Tomislav Vazdar, osnivač i direktor Riskorije, razložio je pod kojim bi uvjetima najavljeni centar u Topuskom bio razvojni projekt, a pod kojima bi ostao unajmljeni prostor s velikim brojilom.

Razlika između podatkovnog i razvojnog centra

Računalna infrastruktura je nužan uvjet, ali daleko od dovoljnog. Gigavatni centar bez istraživačke sastavnice, bez programa prijenosa znanja i bez obvezujućih partnerstava s domaćim ustanovama u praksi je iznajmljivanje prostora i energije stranim klijentima. Hrvatska bi tada bila domaćin računalne moći, ali ne i sudionik u vrijednosti koju ta moć stvara.

Vazdar navodi četiri sastavnice bez kojih naziv inovacijski kampus ostaje marketinški izraz: pristup računalnim resursima za hrvatske istraživače i startupe po povlaštenim uvjetima, formalizirane programe suradnje sa sveučilištima i institutima, obvezujući program razvoja domaćih kadrova sa stipendijama, stažiranjem i cjeloživotnim učenjem, te otvoreni inovacijski prostor kroz koji domaće tvrtke dolaze do napredne tehnologije.

Mjerilo već postoji. Europska komisija pokrenula je mrežu takozvanih tvornica umjetne inteligencije unutar zajedničkog poduzeća EuroHPC, s najmanje petnaest postrojenja u pogonu do kraja 2026. Njihova je bitna značajka što kapacitet izrijekom rezerviraju za europske startupe, istraživače i javni sektor. Pantheon bi, kaže Vazdar, trebao pokazati sličan model.

Što bi morao donijeti hrvatskom ekosustavu

Pomoć domaćim tvrtkama moguća je, ali samo ako se ugovorom propišu mehanizmi prijenosa znanja i pristupa resursima. Bez toga projekt radi kao zatvoreni oblak za međunarodne klijente, a domaći ekosustav ostaje ondje gdje je danas.

Ovdje se pojavljuje i praznina koju Vazdar spominje često: Hrvatska nema dovršenu nacionalnu strategiju za umjetnu inteligenciju, prema izvješću OECD-a o provedbi usklađenog europskog plana. Bez nje nema ni okvira koji bi rekao što od takvog projekta uopće želimo.

Sposobnosti pritom postoje. Photomath je preuzeo Google, Orqa i Pythagora idu svojim putem, a AI centar u Lipiku već nudi obrazovne programe s više od tisuću sati nastave. Pantheon bi mogao biti ubrzivač tog ekosustava, ali samo ako se s njim svjesno poveže, a ne ako ga zaobiđe.

Zgrada ne stvara industriju

Podatkovni centar je hardverska osnova bez koje nema treniranja naprednih modela, ali sam po sebi ne stvara industriju, kao što ni elektrana ne stvara proizvodnju. Prema McKinseyjevoj analizi, globalna potražnja za kapacitetima mogla bi se do 2030. gotovo utrostručiti, a oko 70 posto te potražnje pokreću opterećenja umjetne inteligencije.

Presudni su ipak ljudi. Vazdar podsjeća da San Francisco, London, Tel Aviv i Toronto nisu središta umjetne inteligencije zato što imaju najveće podatkovne centre, nego zato što imaju najjače istraživačke zajednice i pristup kapitalu za komercijalizaciju. Hrvatska godišnje privlači oko 47 milijuna eura ulaganja u startupe, prema podacima za 2025., što je daleko ispod razine potrebne za konkurentan ekosustav.

Uz to ide i opasnost koja se rijetko spominje. Ako projekt ne stvori privlačne uvjete za zapošljavanje kod kuće, mogao bi pojačati odljev, jer će razvijati znanja koja se lakše unovčuju vani. Ključno pitanje zato nije koliko megavata centar ima, nego koliko istraživača, inženjera i poduzetnika zadrži u zemlji.

Digitalno rudarenje kao najvjerojatniji ishod

Rizik da Hrvatska osigura prostor i energiju, a da dodana vrijednost ostane vani, Vazdar ne smatra teorijskim nego najvjerojatnijim scenarijem ako izostanu jasni ugovorni uvjeti. Takav model u gospodarskom smislu odgovara digitalnom rudarenju: zemlja daje resurse, vrijednost odlazi drugdje.

Podaci to potvrđuju. Istraživanje Brookings Institutiona nije u Teksasu našlo neto rast zaposlenosti povezan s podatkovnim centrima, a osjetniji učinci na zapošljavanje u informatici pojavljuju se tek ondje gdje postoje četiri ili više takvih objekata. Isti izvor upozorava da naivne procjene broja radnih mjesta znaju biti precijenjene i trostruko.

Europska unija taj je rizik prepoznala. Predloženi propis o razvoju oblaka i umjetne inteligencije iz 2026. jača europsku samostalnost nad infrastrukturom oblaka, jer Amazon, Microsoft i Google danas drže više od sedamdeset posto europskog tržišta. Pantheon može ojačati tu samostalnost ili povećati ovisnost, ovisno o tome tko su krajnji korisnici.

Pet stvari koje bi javnost morala vidjeti

Vazdar navodi pet točaka bez kojih se razvojna opravdanost ne može ocijeniti. Prvo, tko su potvrđeni krajnji korisnici kapaciteta, jer projekt te veličine bez ugovorenih sidrišnih korisnika nosi visok rizik. Drugo, podrobna analiza energetske izvedivosti, budući da se za centar od jednog gigavata spominju četiri neovisna dalekovoda od 400 kilovolta i 5,2 gigavata iz obnovljivih izvora.

Treće, plan razvoja domaćih kadrova s mjerljivim ciljevima, dakle brojem stipendija, radnih mjesta i programa sa sveučilištima. Četvrto, jasno određen udio kapaciteta za hrvatski istraživački i poslovni ekosustav. I peto, mehanizmi odgovornosti: javni izvještaji o napretku, neovisna provjera obećanih koristi i posljedice ako se obveze ne ispune. Kao model spominje sporazum o koristima za zajednicu, koji investitora veže na zapošljavanje, obuku i ulaganja u infrastrukturu.

Ništa od toga nije protivljenje projektu. To je popis pitanja koja se postavljaju dok se ugovor još piše, jer se poslije ne postavljaju nikako. O istoj temi Vazdar je govorio i u emisiji „U mreži Prvog”, gdje je razdvojio potencijalnu od ugovorene investicije.

Razlika između domaćina i sudionika ne mjeri se u megavatima nego u odredbama ugovora. Prvo se troši struja, a tek onda se vidi tko je zaradio znanje.

Cijeli razgovor stoji na portalu Financije.hr.