Organizirani kriminal u Europi seli se u osjećaje i u mrežu brže nego što ga sustavi stižu pratiti.

Tomislav Vazdar, osnivač i direktor Riskorije, govorio je na radionici Ureda Ujedinjenih naroda za droge i kriminal u Rimu. Uz Ured su na radionici sudjelovali talijanska Libera, mreža udruga protiv mafije, Savez nevladinih organizacija za sprečavanje kriminaliteta i kazneno pravosuđe te Globalna inicijativa protiv transnacionalnog organiziranog kriminala. Tema koja se provlačila kroz cijeli dan bila je razmak između trenutka kad se prijetnja pojavi i trenutka kad je netko službeno prepozna.

Umjetna inteligencija kao pojačalo, ne kao novo kazneno djelo

Ono što se u Europi vidi nisu nova kaznena djela nego stara u novom mjerilu. Približavanje djetetu s lošom namjerom, ljubavna prijevara, iznuda snimkama i psihološki pritisak postoje desetljećima. Novo je to što se sve to danas radi na tisućama ljudi istodobno, uz lažne snimke, presnimljene glasove i izmišljene osobe koje na zaslonu izgledaju stvarno.

Time se mijenja ekonomija tog posla. Dok je za svaki razgovor trebao čovjek, broj žrtava bio je ograničen brojem počinitelja. Kad razgovor vodi program koji ne umara i ne odustaje, ograničenja praktički nema. Pojedinačna šteta nije manja, ali je broj ljudi koje se istodobno može dohvatiti nekoliko redova veličine veći.

Prve znakove ne vidi policija

Ono što je na radionici najviše odjeknulo tiče se toga tko prvi primijeti promjenu. To nisu tijela progona nego učiteljice, ljudi koji rade s mladima, udruge i susjedstvo. Oni vide da se u razredu pojavila nova igra, da se djeca dopisuju s nekim koga ne poznaju, da je netko odjednom povučen i da se u zajednici širi ista priča o ulaganju.

Kad predmet stigne do policije, obrazac je već star nekoliko mjeseci. Nije problem u tome što tijela progona ne rade svoj posao. Problem je što se ono što civilno društvo zna raspršuje: ostaje u razgovoru u zbornici, u bilješci voditelja programa, u poruci roditelja, i nikad se ne složi u sliku koju bi netko mogao pročitati.

Zašto je iz toga nastao HeartOSINT

Upravo je taj razmak razlog zbog kojeg je pokrenut HeartOSINT. Zamisao nije nova baza podataka o počiniteljima nego alat koji pomaže prepoznati obrazac manipulacije dok je još rano, i to ljudima koji nisu istražitelji. Nastavnik, savjetovateljica u udruzi ili roditelj trebaju odgovor na pitanje što je to što gledaju, a ne popis tehničkih pokazatelja.

Cilj se dade reći u jednoj rečenici: ojačati ljudsku stranu sigurnosti i skratiti put od prvog znaka do stvarnog postupanja. Alat je besplatan za pojedinca, a ustanovama se licencira. Više o njemu stoji na stranici o HeartOSINT-u.

Što ovo znači ustanovi koja radi s ljudima

Iz rimske rasprave slijedi nekoliko stvari koje škola, dom, udruga ili ambulanta mogu napraviti bez proračuna. Prva je da postoji mjesto na koje se zapaženo javlja, imenovana osoba i način koji nije usmena dojava u hodniku. Druga je da se zapaženo zapisuje čak i kad nije sigurno da je nešto posrijedi, jer se obrazac vidi tek kad se pojedinačni slučajevi nađu jedan uz drugi.

Treća je razgovor s onima koji su najizloženiji, prije nego što se nešto dogodi. Kod djece i mladih to znači jasnu poruku da onaj tko pošalje snimku ili podatak nije kriv i neće biti kažnjen, jer upravo strah od kazne drži žrtvu u šutnji dok pritisak raste.

Kako izgleda rani znak

Rani znak rijetko izgleda dramatično i gotovo nikad nije tehnički. Kod mladih to je najčešće promjena u ponašanju: netko tko je dotad bio otvoren odjednom skriva zaslon, nervozan je kad stigne poruka, povlači se iz društva ili traži novac bez objašnjenja. Kod odraslih se vidi drukčije, kroz odnos ili ulaganje o kojem se ne želi razgovarati i kroz žurbu koju uvijek postavlja netko drugi.

Zajedničko im je troje: veza se brzo preseli u kanal koji nitko drugi ne vidi, uvodi se tajnovitost kao znak bliskosti, i stvara se osjećaj da bi otkrivanje nekome naškodilo. Nijedno od toga samo po sebi ne dokazuje ništa. Ali kad se pojavi zajedno, to je trenutak u kojem je razgovor još moguć, a poslije obično nije.

Suradnja koja se ne završava na skupu

Ovakvi skupovi imaju smisla samo ako se iz njih izađe s nečim što se nastavlja. Ono što se u Rimu pokazalo kao najvrjednije nije bio popis prijetnji, jer njega svi otprilike znaju, nego spremnost udruga, akademske zajednice i međunarodnih tijela da razgovaraju o istom problemu bez natjecanja tko ga je prvi opisao.

Ako netko primijeti da je dijete ili mlada osoba pod pritiskom na mreži, u Hrvatskoj postoji Hrabri telefon na broju 116 111, a Centar za nestalu i zlostavljanu djecu radi na broju 116 000. Ni jedno ni drugo ne traži da se prije poziva sve zna. Dovoljno je da nešto ne izgleda u redu.