Pedeset milijardi eura je brojka koja zaustavi razgovor. Problem je što uz nju stoji pridjev koji se u prvim danima rijetko čuo: potencijalna.

Kad je najavljen podatkovni centar Pantheon u Topuskom, javnost je dobila iznos, rok i obećanje o tisućama radnih mjesta. Tomislav Vazdar, osnivač i direktor Riskorije i član Upravnog odbora Hrvatske udruge za umjetnu inteligenciju, u emisiji „U mreži Prvog” Hrvatskoga radija razdvojio je ono što je odluka od onoga što je zasad namjera. Uz njega su govorili Goran Krajačić s Fakulteta strojarstva i brodogradnje i ekonomski analitičar Damir Novotny.

Koliko je od pedeset milijardi ugovoreno

Iznos od 50 milijardi eura opisuje potencijal, dakle ono što se može dogoditi ako se poklopi niz uvjeta, a ne ono što je potpisano. Za usporedbu, ulaganja Amazona, Microsofta i sličnih tvrtki u pojedinačne podatkovne centre kreću se od pet do dvadeset milijardi. Procjena za ovaj centar iznosi 13,5 milijardi, što je unutar okvira koji struka prepoznaje.

Vazdar je podsjetio i da Pantheon nije jedina takva najava. Podatkovni centar gradi se kod Nove Gradiške, stižu i Amazonova ulaganja, sve u znatno manjim iznosima i bez jednake pozornosti. Razlika u odjeku veća je od razlike u sadržaju.

Umjetna inteligencija počinje strujom

Razvoj umjetne inteligencije Vazdar opisuje kao pet slojeva koji se oslanjaju jedan na drugi. Prvi je električna energija, jer bez nje nema ničega. Slijede čipovi, pa infrastruktura, pa modeli, a na vrhu su podaci. Europska unija ulaže ponajprije u treći sloj, dakle u objekte i vodove, dok prvi ostaje ograničenje, a dva najviša ostaju u rukama velikih tehnoloških tvrtki.

Zato energetsko pitanje nije tehnička fusnota. Za centar se spominje snaga od jednog gigavata, a svi postojeći podatkovni centri u Hrvatskoj danas troše oko 20 megavata. Riječ je o pedeseterostrukoj razlici, u zemlji koja ljeti električnu energiju uvozi.

Krajačić je u istoj emisiji podsjetio da infrastruktura koja bi takav centar napajala zasad postoji na papiru. Sisačko-moslavačka, Karlovačka i Zagrebačka županija imaju ucrtane dalekovode od 400 kilovolta, a za sunčane elektrane na krovovima odobreno je novih 2000 megavata. Novotny je pak upozorio da je lokacija daleko od optimalne i da bi nešto bliže Zagrebu bolje koristilo postojeću mrežu i ljude.

Te se ocjene ne moraju poklapati da bi zajedno rekle isto: odluka o mjestu donesena je prije nego što je javnost vidjela račun energije, a upravo taj račun određuje je li projekt izvediv.

Tko će ondje raditi

Najavljeno je više od tri tisuće ljudi u izgradnji i tisuću i petsto u radu. Vazdar je na to postavio pitanje koje se rijetko čuje uz ovakve brojke: odakle ti ljudi. U informatičkom sektoru Europske unije radi oko 20 milijuna stručnjaka, a do 2030. procjenjuje se potreba za još deset milijuna. Obrazovni sustav Unije toliko ljudi ne može proizvesti.

Iz toga slijedi drugo pitanje, ono o svrsi. Kome je centar zapravo namijenjen, i bi li Hrvatska imala strateški utjecaj nad onim što se u njemu obrađuje, ili bi bila domaćin obradi koja se vodi negdje drugdje. Odgovor, zaključio je, zasad nije jasan.

Postoji i pitanje topline. Podatkovni centar najveći dio energije troši na hlađenje, a ono što ohladi mora nekamo otići. U Njemačkoj se najveći takav objekt gradi ondje gdje je nekad bila termoelektrana, pa se otpadna toplina vraća gradu. U Topuskom je to teže izvedivo, što znači da bi toplina najvjerojatnije završila u okolišu.

Podaci pod dvama pravnim poredcima

Riječ je o američkoj investiciji, a američki propis o poslovanju u oblaku omogućuje tamošnjim tijelima pristup podacima bez obzira na to gdje se u svijetu fizički nalaze. To se sudara s pravom Europske unije, s Općom uredbom o zaštiti podataka i s Aktom o umjetnoj inteligenciji.

Sudar nije teorijski. Ustanova koja svoje podatke smjesti u takav centar mora znati po kojem pravu odgovara ako dva zahtjeva dođu istodobno, jedan iz Bruxellesa i jedan iz Washingtona. Vazdar je poručio da to treba riješiti prije ulaska u investiciju, a ne poslije, i dodao da projekt donosi mnogo upitnika, ali i velike mogućnosti.

Kritična infrastruktura od prvog dana

Objekt te veličine, istaknuo je, pitanje je nacionalne sigurnosti. Takav centar automatski postaje kritična infrastruktura koju treba štititi, a što to znači u praksi pokazala je kriza na Bliskom istoku, gdje su veliki centri prestali raditi.

Zaštita podatkovnog centra pritom ne izgleda kao zaštita rafinerije ili vodovoda. Uz fizičku sigurnost idu i obveze koje Zakon o kibernetičkoj sigurnosti postavlja pred ključne i važne subjekte, od upravljanja rizicima do prijave značajnih incidenata. Objekt koji obrađuje podatke za druge nasljeđuje i njihovu izloženost.

Što bi trebalo doći prije lopate

Hrvatska još nema donesenu nacionalnu strategiju za umjetnu inteligenciju, iako je Vlada preuzela obvezu donijeti je tijekom godine, a nema ni regulatora za to područje. Nedostaje, kaže Vazdar, i strategija za same podatkovne centre.

To nije formalna zamjerka. Bez strategije se svaka pojedinačna investicija ocjenjuje sama za sebe, umjesto da se mjeri prema tome što zemlja od tog sektora želi: koliko struje je spremna izdvojiti, koje podatke želi zadržati na svojem području i kakvu vrstu poslova očekuje zauzvrat.

Rasprava o Pantheonu zato nije samo rasprava o novcu i megavatima. Ona je i rasprava o tome pod čijim pravom stoje podaci, tko ih smije vidjeti i tko odgovara kad se ugase. Ta pitanja imaju odgovore, ali ih treba postaviti dok se projekt još crta.

Cijela emisija dostupna je na stranicama HRT-a.