Uhićenja su stigla, a s njima i pitanje koje se rijetko postavlja: jesu li uhvaćeni oni koji su val pokrenuli, ili oni koji su mu se pridružili.

Policija je zbog dojava o bombama uhitila tri osobe, među njima dvojicu maloljetnika, petnaestogodišnjaka iz Splita i sedamnaestogodišnjaka iz Zagreba, te mlađeg punoljetnika iz Opuzena. Sumnjiče se za terorizam. O tome što uhićenja govore, a što ne govore, za RTL Danas je govorio Tomislav Vazdar, osnivač i direktor Riskorije.

Što je poznato

Prema onome što je objavljeno, poslano je oko dvjesto prijetnji, i to školama, policiji, bolnicama i redakcijama. Na popisu jednog osumnjičenika bilo je više od dvadeset škola, a jedan je prijetnju poslao vlastitoj školi. Zadnja poruka otišla je riječkom kliničkom bolničkom centru.

Za slanje poruka spajali su se na poslužitelje u Estoniji. Iako se, prema policiji, međusobno nisu poznavali, sva su trojica bili članovi igraćih skupina za razgovor, kroz koje je zamisao i nastala. Odvjetnik Mario Medak podsjetio je da prijetnja smrću većem broju ljudi postavljanjem eksplozivnih naprava ulazi u terorizam, za koji je propisana kazna od jedne do osam godina zatvora.

Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović potvrdio je uhićenja, ali bez pojedinosti, zbog kriminalističkog istraživanja koje traje. To je uobičajeno i razumno, no znači i da javnost zasad ne zna ono najvažnije: je li niz prekinut ili je samo prorijeđen.

Zašto su uhvaćeni upravo oni

Vazdar je opisao ono što se u nizu ovakvih događaja redovito ponavlja. Nakon prvih dojava pojave se imitatori, oni kojima je priča zanimljiva i koji žele dio pozornosti ili se žele dokazati. Njih se, kaže, i uhvati, jer nisu vješti i ne znaju kako se ti alati koriste.

Ta rečenica nosi više nego što se čini. Uhićenje pokazuje da je netko pogriješio, a ne da je lanac razotkriven. Onaj tko alat koristi ispravno ne ostavi trag koji vodi do imena za nekoliko dana, pa se uhićenja u pravilu i dogode na kraju niza, kod onih koji su ušli zadnji.

Zato ni brojka od dvjesto poruka ne govori sama za sebe. Ona zbraja i one koji su val pokrenuli i one koji su se na njega nakalemili, a razlika među njima nije u sadržaju poruke nego u tome koliko truda stoji iza skrivanja.

Vrijedi zadržati i pretpostavku nedužnosti. Riječ je o osumnjičenima i o istrazi koja traje, a težina kvalifikacije, terorizam, znači da će sud gledati i namjeru, a ne samo poslanu poruku. Kod maloljetnika uz to ide i poseban postupak, koji je zamišljen tako da kazna ne bude jedini ishod.

Trag koji prelazi granice

Tehnički dio je, nažalost, jednostavan. Do anonimiziranih poslužitelja dolazi se u nekoliko klikova, lažnu je poruku lako poslati, a trag maskirati virtualnim mrežama. Promet pritom prolazi kroz više država, pa jedna policija takav slučaj ne može riješiti sama.

Iz toga slijedi ono što se u javnosti obično preskoči. Brzina istrage ne ovisi samo o domaćoj policiji nego o tome koliko brzo odgovori tijelo u drugoj državi i koliko dugo davatelj usluge čuva zapise. Suradnja kroz Europol i izravna razmjena s drugim državama nisu diplomatski ukras nego jedini put do imena.

Djeca kao mekana meta

Dio razgovora koji zaslužuje najviše pozornosti tiče se dobi osumnjičenih. Djeca su, upozorio je Vazdar, podložna radikalizaciji, jer ih se preko društvenih mreža može nagovoriti da prihvate određenu zamisao i počnu djelovati. U Europi ima više nego dovoljno primjera u kojima su djeca korištena za ovakve stvari, a sve je to, kaže, dio hibridnog ratovanja.

Ovdje se dvije stvari lako pobrkaju. Maloljetnik koji pošalje prijetnju odgovara za ono što je učinio, i to ozbiljno. Ali pitanje kako je uopće došao do te zamisli, tko ju je unio u skupinu u kojoj se druži i zašto je baš tada, ostaje otvoreno i nakon uhićenja.

Igraće skupine za razgovor u toj su slici sredina, a ne uzrok. One su mjesto gdje se mladi ionako nalaze, pa je i najjeftiniji način da se zamisao proširi upravo taj: ubaciti je ondje gdje će je netko drugi preuzeti kao svoju.

Roditelju iz toga slijedi nešto praktičnije od zabrane. Dijete koje zna da se slanje takve poruke ne vodi kao nepodopština nego kao kazneno djelo s rasponom do osam godina zatvora, i da se pošiljatelj pronađe unatoč skrivanju, ima razlog stati i prije nego što ga netko nagovori.

Što uhićenja ne zatvaraju

Za školu, bolnicu ili redakciju ništa se bitno nije promijenilo. Postupak koji je trebao biti zapisan i uvježban prije vala i dalje mora biti zapisan i uvježban, jer se obrazac pokazao djelotvornim i jeftinim. Ono što je jednom uspjelo netko će pokušati ponoviti.

O tome kako taj obrazac radi i koliko stoji pisali smo u prikazu ranijeg razgovora, dok su dojave još trajale.

Uhićenje troje mladih zatvara jedan slučaj i otvara teže pitanje. Ako je zamisao putovala kroz skupine u kojima se druže tinejdžeri, onda obrana nije samo tehnička ni policijska, nego počinje kod odraslih koji s tom djecom razgovaraju.

Prilog je dostupan na Net.hr-u.